Prvi put na stijeni
Šta te čeka ako nikad nisi penjao, i zašto to nije ni izbliza strašno kao što zvuči.

Prva stvar koju ljudi zamisle kad čuju „penjanje“ je pogrešna. Zamisle nekog kako visi golim rukama nad provalijom, bez ičega, i pita se koliko mu je života ostalo. To nije ovo. To skoro nigdje nije ovo. Sportsko penjanje, kakvo se penje na Pecki, izmišljeno je upravo zato da opasnost skloni s puta i ostavi samo ono lijepo: problem koji rješavaš rukama i nogama, korak po korak, dok si sve vrijeme na sigurnom.
Kako to izgleda u praksi. Stijena je opremljena. U nju su unaprijed ugrađene tačke za koje se, dok se penješ, kačiš užetom. Drugi kraj tog užeta drži osoba dole, tvoj partner, i njegov posao je da te uže drži napetim. To znači sasvim konkretnu stvar: ako ti ruka sklizne ili te izda snaga, ne padaš. Zaustaviš se odmah, visiš na užetu, uhvatiš dah i nastaviš. Prvi put kad se to desi, kad namjerno pustiš i shvatiš da te uže zaista drži, obično nestane veći dio straha. Tijelo tek tada povjeruje onome što ti je glava već znala.
Pecka je za ovo neobično dobro mjesto da počneš. Iznad sela se diže jedno od najvećih i najpoznatijih penjališta u Bosni i Hercegovini, s preko sto četrdeset smjerova različite težine. Ta riječ, „različite“, je ključna. Nije sve to za iskusne. Ima smjerova koji su blagi, gotovo kao strme merdevine, taman da noge i ruke prvi put nauče šta se od njih traži. Na tim lakim smjerovima počinju svi, i djeca i ljudi u godinama, i niko se toga ne stidi.
Ako želiš prvo da opipaš kako je to, ne moraš odmah na visinu. U samom centru postoji balvan za bouldering, niska stijena preko koje se penje bez užeta, tik iznad zemlje. Tu se čovjek u pola sata igranja uvjeri u ono što ga je najviše brinulo: da ga prsti drže, da noge rade više posla nego što je mislio, i da penjanje uopšte nije stvar sirove snage nego smirenosti i razmišljanja. Najbolji penjači nisu najjači, nego oni koji najmirnije rješavaju gdje će sljedeće stati.
Šta ti stvarno treba prvi put? Manje nego što misliš. Udobna odjeća u kojoj se možeš saviti i podići koljeno do grudi, i volja da probaš. Sve ostalo, uže, pojas, kaciga i posebne patike, jeste oprema koja se ne improvizuje i za koju ti treba neko ko zna. Zato se prvi izlazak radi s vodičem, a ne na svoju ruku. Vodič je tu i zbog sigurnosti i zbog toga da ti pokaže baš one smjerove koji su za tvoj prvi dan, a ne one koji će te obeshrabriti.
Ostaje pitanje straha, jer njega niko ne prizna a svi ga imaju. Istina je jednostavna. Strah na početku je gotovo cijeli u glavi, u onoj slici s početka koja s ovim nema veze. Kad vidiš uže, kad vidiš čovjeka koji te osigurava, kad prvi put staneš metar iznad zemlje i shvatiš da si potpuno u redu, strah se skupi na razumnu mjeru. Ono što ostane nije strah nego fokus, a taj osjećaj, kad ti se cijeli svijet svede na sljedeći hvat, mnogi opišu kao razlog zbog kog su se vratili.
I onda dođe vrh. Ne mora biti visok. Prvi vrh je obično nizak, i to je u redu. Bitno je da se okreneš i pogledaš dole, na livade i na krovove sela, i da ti sine da si maloprije mislio kako to ne možeš. To je cijela poenta. Ne stijena, nego taj trenutak u kom se ispostavi da si mogao.

