Zašto brojimo šta raste uz Sanu

Postoji vrsta posla oko rijeke koji izvana izgleda dosadno. Neko čučne kraj vode, gleda list, uslika ga, zapiše ime i datum, i pređe na sljedeći. Nema tu adrenalina, nema fotografije za naslovnicu. A ipak, taj čučanj je jedna od najvažnijih stvari koje se oko Sane rade, i evo zašto.

Da bi nešto zaštitio, prvo moraš znati da postoji. Zvuči očigledno, ali u praksi rijetko ko zna šta tačno raste i živi na komadu obale pored kog svakodnevno prolazi. Zna se za ono krupno i poznato. Ono sitno, biljka koja se javlja samo na vlažnoj kraškoj stijeni, sitni vodeni beskičmenjak koji podnosi samo čistu i hladnu vodu, ptica koja se gnijezdi tačno tu i nigdje trista metara dalje, sve to postoji tiho i bez da iko vodi računa. Sve dok se ne izgubi.

A gubi se neprimjetno. Rijeka koja izgleda isto godinama zapravo se stalno mijenja. Dođe suša koja spusti nivo, dođe biljka koju je neko slučajno donio pa počne da guši domaće vrste, promijeni se nešto uzvodno pa se niže osjeti tek za koju godinu. Kad se promjena vidi golim okom, obično je već kasno da se pita kako je bilo prije. Osim ako neko nije zapisao kako je bilo prije.

Tu popis prestaje da bude papirologija. Spisak vrsta napravljen danas nije spisak. To je dokaz. Za deset godina, kad se neko zapita da li je ovdje nešto nestalo ili se pojavilo nešto što ne bi trebalo, taj papir je jedino što može odgovoriti. Bez njega imamo samo sjećanje, a sjećanje se lako pregazi rečenicom „pa oduvijek je bilo ovako“.

Vrela Sane su zaštićena baš zato što nisu obična. Zaštita na papiru, međutim, ne čuva ništa sama po sebi. Ono što je čuva jeste stalno praćenje, redovan obilazak, i ljudi koji primijete kad nešto krene naopako dok se to još da ispraviti. Popis je alat te vrste čuvanja. On pretvara „čini mi se da je bilo više onih žabica“ u podatak koji nešto znači.

I nije to posao samo za stručnjake. Naprotiv. Onaj ko svaki dan prolazi pored rijeke vidi promjene koje posjetilac koji dođe jednom nikad neće primijetiti. Fotografija cvijeta s datumom i lokacijom, zabilježeno gdje se šta pojavilo ili nestalo, to sve ima vrijednost ako se sabere na jedno mjesto. Zaštita rijeke nije skup velikih gesta jednom godišnje. To je zbir malih, upornih, naizgled dosadnih zapisa.

Zato brojimo. Ne zato što volimo spiskove, nego zato što je spisak jedini način da za koju godinu imamo pravo reći šta je ovdje bilo, i da to i dokažemo.