Jutro na vrelu
Kako izgleda izvor prije nego što se ko drugi pojavi, i zašto se isplati poraniti.

Vrela Sane danju su lijepa. Ujutru su nešto drugo.
Ako dođeš rano, prije nego što se sunce popne iznad grebena i prije nego što se pojavi iko osim tebe, zatekneš vodu u trenutku dok je još sama sa sobom. Nad površinom stoji tanak sloj magle, jer je voda koja izvire iz krša hladnija od zraka, pa se njihova razlika vidi golim okom. Ta magla se ne diže naglo. Ona visi, pomjera se kad je taknu prvi zraci, i nestane prije nego što shvatiš da je nestala.
Sana ne izvire na jednom mjestu. Zaštićeni Spomenik prirode „Vrela Sane“ prostire se na preko trista hektara i objedinjuje nekoliko kraških izvora, a među njima i Mračaj, estavelu koja se ponaša drugačije od običnog vrela. U jednim uslovima izbacuje vodu, u drugim je uvlači u sebe. Taj podzemni svijet je toliko neobičan da po njega dolaze ronioci iz raznih krajeva, spuštaju se u kanale ispod površine i nestaju tamo gdje mi ne možemo za njima.
Ono što rano jutro daje, a čega kasnije nema, jeste tišina u kojoj se čuje sve ostalo. Ptice su najglasnije prije nego što se dan zagrije. Voda ima svoj zvuk koji preko dana proguta žamor ljudi, a u zoru se čuje čisto, kao da neko iznutra puni ogromnu posudu koja nikad nije puna. Jelen ili srna koji dođu na pojilo neće doći dok je gužva; doći će dok misle da nema nikog.
Ima i sasvim praktičan razlog za ranjenje. Ljeti se dan brzo zagrije, pa je šetnja do vrela i nazad mnogo prijatnija dok je sjena duga i zrak još nije usijan. Do izvora je od centra oko šest kilometara, taman toliko da poranjanje ima smisla i da se vratiš prije najveće žege.
Nije da danju ne vrijedi doći. Vrijedi. Ali ko jednom vidi vrelo u magli, prije svih, taj poslije zna zašto se budilnik isplatio.

