Zima u selu

Ljeti je Pecka puna. Dolaze penjači, biciklisti, grupe, festival digne selo na noge, i lako je pomisliti da je to Pecka. Ali ko hoće da razumije ovo mjesto, treba doći i zimi, kad se svi ti ljudi raziđu i selo ostane sa onima koji su ga i napravili takvim.

Zima ovdje nije prazna. Ona samo radi drugi posao. Sve ono što ljeti izgleda kao da se dešava samo od sebe, uređene staze, spreman centar, domaćini koji dočekaju kao da su te čekali baš tebe, to se ne desi u julu. To se pripremi u januaru, dok pada snijeg i dok nema nikog da vidi da se priprema.

U centru, u staroj školskoj zgradi iz 1931. godine, zimi gori peć na drva. To nije samo grijanje. To je ono oko čega se sjedne. Dok napolju vjetar nosi snijeg preko livada s kojih se ljeti penje, unutra se pravi plan za sljedeću sezonu, dogovara kako će izgledati naredni festival, računa šta treba popraviti, gdje je staza propala i koju tablu treba zamijeniti. Selo koje ljeti dočekuje stotine ljudi tu odluku donosi tiho, uz vatru, mnogo prije nego što iko dođe.

Po domaćinstvima zima ima svoj ritam. To je vrijeme kad se sabere ono što je jesen dala. U ostavama stoje zimnica, sir, rakija, sve ono što gost ljeti dobije na sto kao da je normalno da uvijek postoji. Nije normalno. Postoji zato što je neko cijelu jesen i zimu radio da postoji. Ko sjedne za taj sto u julu, jede zimu koja je prošla.

A šta zima nudi onom rijetkom gostu koji ipak dođe? Nudi ono što ljeto ne može. Penjačku stijenu pod snijegom, praznu i tihu. Šumu bez ijednog drugog koraka osim tvog. Toplu kuhinju u koju uđeš promrzao i iz koje te niko ne tjera. Zimska Pecka nije za svakog i nije za svaki dan, ali onom ko traži mir, a ne program, ona ga da u količini kakvu ljeti nigdje nećeš naći.

Zato ne treba misliti da se ovdje zimi ništa ne dešava. Dešava se ono najvažnije. Dešava se sve ono zbog čega ljeto uopšte može da izgleda lako.