Put do kanjona

Do kanjona Korane se može stići brzo, ali to je greška. Ne zato što se ne smije, nego zato što je put do njega dio doživljaja koliko i sam kanjon, a čovjek koji juri kroz njega vidi otprilike ništa. Ovo je kraj koji se ne prolazi, nego se ide kroz njega.

Ono što s pouzdanjem vrijedi reći jeste da ne treba ići praznog stomaka ni na pun gas. Krajina se ne otvara odmah. Prvo su tu livade i suhozidi, ti niski zidovi od kamena koje je neko davno slagao rukom, kilometrima, bez maltera, tek da razdvoji svoje od tuđeg. Danas ih niko ne pravi, a stoje. Kad ih vidiš, uspori, jer priča ti koliko je ovdje ljudske ruke uloženo u nešto što danas izgleda kao da je oduvijek dio pejzaža.

Usput je i Gradina, ostaci srednjovjekovne utvrde iznad sela. Nije to obnovljeni zamak s kartom i suvenirnicom, nego kamen koji je preživio, na mjestu s kog se vidi zašto je neko baš tu odlučio da se brani. Ako imaš pola sata viška, penjanje do nje mijenja predstavu o tome koliko je ovaj kraj star. Rimljani su ovuda vodili put od Salone do Servitiuma, a njihovo naselje Sarnade bilo je tačno tu gdje je danas Pecka. Ne prolaziš kroz novo mjesto, nego kroz vrlo staro koje samo tiho izgleda.

I onda, poslije svega toga, dolazi kanjon. Ljudi ga zovu skrivenim draguljem i to nije reklamna fraza, nego opis. Nije obilježen kao velike atrakcije, nema ograde ni ulaznice, i baš zato je zadržao ono što su druga mjesta odavno izgubila. Osjećaj da si došao negdje gdje te niko nije čekao i gdje priroda ne igra predstavu za posjetioce. Kanjon jednostavno jeste, a ti si u njemu gost.

Zato, kad kreneš, ostavi sebi vremena. Uzmi vodu i nešto za pojesti, jer usput nema gdje da se kupi. Stani kad ti nešto zapadne za oko, siđi s auta, pusti da bude tiho na minut. Kanjon će te sačekati. On nikuda ne ide. Jedino što možeš propustiti je sve ono između, a upravo to između je razlog zbog kog se ovamo i ide.