Mahovina i voda

Postoji nekoliko sedmica u godini kad je Pecka zelenija nego što bi zeleno smjelo biti. Nije to zelenilo livade koje svako vidi. To je ono sitno, prizemno zelenilo koje raste tamo gdje se voda i kamen dodiruju, i koje se vidi samo ako spustiš pogled i usporiš korak.

Oko kraških vrela, gdje voda stalno kaplje niz stijenu i gdje sunce dopire tek nakratko, mahovina prekrije sve. Kamen, panj, staro korijenje, sve dobije mekan zeleni sloj koji izgleda kao da je neko prostro tepih preko šume. Uz nju idu i paprati, i onaj vlažan, hladan miris zemlje i vode koji se ne da opisati a svako ga prepozna čim ga osjeti. Tu, gdje voda godinama teče preko istog kamena, ona ostavlja i naslage sedre, pa se stijena i sama pretvara u nešto živo i gubavo od zelenila.

Ta ljepota je varljiva iz dva razloga. Prvo, kratka je. Najbujnija je dok je vlage dovoljno a sunca taman koliko treba, u proljeće i poslije jesenjih kiša, i prođe brzo. Drugo, sitna je. Ko hoda gledajući u daljinu, u vrhove i u greben, proći će pored cijelog jednog svijeta a da ga ne primijeti, jer se taj svijet dešava ispod visine koljena.

Zato je jedini savjet za ovaj tekst zapravo savjet za hodanje. Kad si oko vode, gledaj pod noge. Ne stalno, ali povremeno. Zaustavi se kraj vlažne stijene i pogledaj je izbliza, kao da je nešto vrijedno. Jer i jeste. Ono najzelenije što Pecka ima ne diže se u vis. Ono raste tik uz zemlju, kraj vode, i čeka da ga neko primijeti prije nego što ga sunce osuši do sljedeće kiše.